Nova Politika

Piše: anonymous, dana 03.07.2009.


Likvidnost je u posljednje vrijeme tema dana. Izmišlja se «topla voda», kako bi se popravila likvidnost. No nitko ne vidi da novac netragom napušta Hrvatsku. Ovi, koji nas vode, nisu svjesni da kada strani vlasnik tvrtke u RH plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH, dok, ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH, a to znači nova radna mjesta, manje ljudi na burzi i više poreza. Znam dobro o čemu pričam, jer mi je to jako dobro poznato. Znamo da su banke, većina hotela, HT, INA i niz drugih tvrtki u vlasništvu stranaca, s tendencijom još većeg i bržeg trenda promjene vlasništva u korist stranaca. Imam informaciju da su banke dobile nalog od svojih «majki», da dobit doznače u matične banke i sada se pitamo gdje je novac, kako je došlo do nelikvidnosti.

Dakle, vreća curi na sve strane, a na vrhu kao da je zavezana i ništa u nju ne ulazi. Nešto ipak ulazi ali sve manje o čemu govore podaci o drastičnom padu BDP-a, ali kako se da vidjeti iz naslova novina vlada ne smanjuje troškove, već naprotiv povećava. Da kojim slučajem vlada, ministarstva i ostale institucije na «kopanju» državnog proračuna smanje trošak službenih automobila za 50 % pokrili bi minus u proračunu do te mjere da bi prihod pokrivao rashod. Sada svaka «šuša» vozi službeni automobil, s pravom korištenja 24 sata, a to košta državu mjesečno od 5 – 10 tisuća kuna mjesečno (lizing rata 3.000 - 5.000 kn., ovisno o tome o kakvom je automobilu riječ, registracija, osiguranje, kasko osiguranje, cestarina 1.000 – 2.000 kn. mjesečno, cestarine, tunelarine, gorivo od 2.000 – 4.000 kn mjesečno. Pa vi sada računajte, na te silne tisuće službenih automobila, koliko je to novca godišnje.

Ne mogu a da se ne osvrnem na mirovinski fond, koji je prije domovinskog rata imao toliko novca da su novac posuđivali tvrtkama za kamatu, a danas jedva «spajaju kraj s krajem». Kako je do toga došlo? Najprije, za vrijeme pretvorbe, «podobni» su na razne načine kupovali tvrtke za «sitan novac». Svima je bilo jasno da su to muljaže, o čemu svjedoče i malobrojni sudski procesi zaposlenicima Fonda za privatizaciju. Kupci, koji su na taj način kupili tvrtke, svjesni toga da bi na slijedećim izborima mogla na vlast doći oporba, a time bi moglo doći do revizije, čime bi mogli ostati bez tvrtke, u kratkom roku (jer su se izbori približavali) su tvrtke stjerali u stečaj. Vlasnici bi «ostatke» tvrtke, a to su bile nekretnine (zgrade i zemljišta), pa i roba, prodali uglavnom po cijeni gdje su za prodanu imovinu dobili nekoliko puta (u nekim slučajevima čak i deset puta) više nego što su investirali u kupnju. Novac su pod hitno prebacili u inozemstvo, na sigurno, kako bi u slučaju revizije bio tamo gdje do njega može samo vlasnik. Zaposlenici su uglavnom završavali na burzi, a da bi se podaci malo ublažili, zakonom je omogućen «otkup staža», pa su mnogi bez pravih kriterija otišli u mirovinu, što je bio veliki udarac na mirovinski fond. Ali to nije sve. Najednom smo imali veliki broj branitelja, ranjenih, prolupanih pa opet «prolupanih» (dobrih glumaca), pa onih koji su se vratili sa fronte, a tvrtke u kojima su radili više nisu postojale, pa ako su imali bilo kakvih mogućnosti onda ih se umirovilo. Sve je to dodatno opterećivalo mirovinski fond, koji je počeo «pucati po šavovima». No završni udarac je tek slijedio. Bile su to mirovine Hrvatskim braniteljima iz BiH. Točne podatke nije moguće dobiti, jer tko je u Mirovinskom fondu spomenuo te mirovine, taj je tog časa «letio s posla», a sve vezano uz te mirovine je obavijeno velom tajne. No zna se da su uglavnom svi bili branitelji u BiH bili časnici, jer nema mirovina branitelja bez čina.

Sada se pitam. Mirovinski fond je privatno vlasništvo članova toga fonda, u onom omjeru u kojem je tko učestvovao u njegovom punjenju. Otkuda sada državi pravo da netko dobije mirovinu iz fonda u koji nije ništa uložio, ili mirovinu, koja nije proporcionalna onome što je dotični u taj fond uložio. Nemam ništa protiv branitelja. Njihovo ranjavanje, patnje, zasluge itd. treba nagraditi ali ne na teret samo vlasnika fonda. Bilo bi puno poštenije da oni iz tog fonda dobiju onoliko, koliko im pripada u odnosu na uloženo, a ostatak na račun svih, a to znači iz nekog fonda koji bi se punio iz budžeta. Za branitelji iz BiH nema nikakve osnove da dobivaju mirovine iz našeg privatnog Mirovinskog fonda. Zna se zašto je to tako. Vlada, odnosno stranka na vlasti ima svoje razloge zašto je to tako, jer inače bez glasova iz BiH ne bi bili na vlasti.

Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU? Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su «kupljeni», jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura (oni bi to nazvali «investiranje u kadrove»), da bi ovi napravili sve što se od njih traži, a ulaskom u EU imaju zagarantirano mjesto u parlamentu EU (gdje su plaće od 17.000 – 35.000 €). Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna, a sutra ćete se zajedno sa mnom pitati (kada siđu s političkog trona), odakle im novac da su «preko noći» postali vlasnici nekog (ili nekoliko) hotela, tvornice, zemljišta ili basnoslovne količine dionica.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska , Belgija, Italija i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem osvojili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti, povijesnih i arheoloških dragocjenosti (Engleska npr. ima više eksponata iz staroegipatske kulture od Egipta) i dragulja, imaju razvijenu industriju koja se je bazirala na rudnom bogatstvu iz kolonija, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d., London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada «kolonijalisti» imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, a kako im izgubljene kolonije nedostaju i nasušno trebaju zamjenu, sada su krenuli osvojiti svijet (pola svijeta već imaju, mislim na drugu polovicu) na novi način: globalizacijom.

I sada su te zemlje lansirale priču o «globalizaciji». Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim «hohštaperima», koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu SAD donedavno su imali robove, a «do jučer» se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da «žrtvu» najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer «i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode». I sada te i takove zemlje su odjednom veliki demokrati koji nas uče što je poštenje, što je to demokracija, ali im njihovo poštenje još uvijek nije došlo do tog nivoa da bi vratili Indiji, Egiptu, Meksiku, Južnoameričkim zemljama, Africi, Indoneziji, pa i Hrvatskoj ono što su pokrali i što nam sada pokazuju u svojim muzejima, kao i da plate odštetu za rudna bogatstva koja su stoljećima odvozili iz tih zemalja i još uvijek odvoze, a o odštetama za pobijene da i ne govorimo. Jedino je Italija potpisala ugovor sa Libijom da će Libiji isplatiti 5 milijardi USD na ime odštete za trideset godišnje iskorištavanje, dok je Libija bila Talijanska kolonija. Takav ugovor Italija zasigurno ne bi potpisala da joj ne treba Libijska nafta (koja je najkvalitetnija na svijetu) i plin. Naravno nikome od bivših kolonijalnih sila nije palo na pamet da se ispriča svojim dojučerašnjim kolonijama, a na suđenje zločincima ne treba ni pomišljati, dok nas istovremeno prisiljavaju da sudimo svojim generalima, kojima možemo biti zahvalni što smo postali (za sada) samostalna i neovisna država. Kada smo već kod suđenja, Šljivančanin i Mrkšić su od Haških srboljubaca dobili za smrt 264 zarobljenika 37 godina zatvora, što je 51 dan po ubijenom Hrvatskom civilu ili branitelju. Po toj logici naš sud je mogao generala Glavaša i ostale osuditi za 9 ubijenih Srba (ne odobravam ta ubojstva, ali sada šta je tu je) u Osijeku na 459 dana odnosno 15 mjeseci zatvora. Više od toga (svi zajedno) su proveli u istražnom zatvoru i sada bi trebali biti slobodni građani. Kada smo već kod ubijanja, žrtava, suđenja i osuđivanja, ne mogu a da se ne osvrnem na najveće zločine drugog svjetskog rata. To su sasvim sigurno (kod nas) zločini ustaša, kao i zločin komunističkog vođe Tita. Nije mi cilj opravdavati bilo čije zločine ali ne mogu ostati ravnodušan, ne radi Tita ili ustaša i inih fašističkih zločinaca, već radi toga što ostajemo slijepi prema drugim nekažnjenim zločinima i zločincima. Koliko je meni poznato u to vrijeme, a i dosta kasnije svi vlastodršci nisu prezali od zločina, pa i masovnih ubojstava, da bi se održali na vlasti što dulje ili doživotno (Staljin, Čaušesku, Enver Hođa, Crveni Kmeri, Mao ce Tung, Markos, Franco, Pinochet i dr.). Nitko se ne pita kuda su nestali komunisti, kojih je bilo poslije drugog svjetskog rata jako puno u SAD-u. Da li to pitanje sada netko uopće spominje. Nitko više ne spominje milijune žrtava rata u Vijetnamu, kojega su godinama uništavali najprije Francuzi, a zatim Amerikanci. Čime je to Vijetnamski narod ugrožavao Francuski i Američki režim? Time što su bili komunisti? Ali oni su izabrali da budu komunisti i zašto Francuska i SAD nisu poštivali njihovu odluku, već su se išli miješati u njihove unutrašnje stvari, na način da su spalili cijelu zemlju, zagadili je kojekakvim kemikalijama, a stanovnici Vijetnama još i danas osjećaju posljedice tog rata. To danas nitko ne vidi. Za te zločine se nikoga ne proziva, tim zločincima se ne sudi, već štoviše SAD potpisuju s nekim državama ugovore, po kojima se njihovim vojnicima za zločine u aktualnim ratovima neće suditi. Gdje je sada pravo, pravda ili pravednost. Očito je da ovdje i na ovome svijetu vlada samo pravo jačega.

Afrika bi zbog svojih prirodnih bogatstava trebala imati standard Saudijske Arabije, a stanovništvo im umire od gladi. Država Kongo je bogata naftom i drugim rudnim bogatstvima, a stanovništvo im umire od gladi. Neki stanovnici Konga su se odlučili na otmice radnika (na drugom kraju Afrike pak na otmice brodova) da bi ucjenjivali vlasnike, da bi došli do novca da prežive i oni su zločinci, dok oni koji im otimaju bogatstvo oni su demokrati i oni su naš uzor. I to je taj demokratski svijet koji nam prodaje priče o poštenju. Da li naši političari to vide?. Da li su svjesni da im je politika na tom putu da i mi budemo gladni kruha i da naša zemlja dođe u situaciju u kakvoj su afričke države, da ćemo MMF-u vračati više novca nego što ćemo izdvajati za školstvo i zdravstvo zajedno i da iz tog duga nikada više nećemo «isplivati». Da ćemo ovisiti o «humanim akcijama» tih istih lopova koji će nas oguliti. Da će naša djeca uz sva prirodna bogatstva ove zemlje biti gladna, da će se pri tome osjećati kao čovjek u pustinji, koji umire od žeđi, a ima vodu u koljenu.

Nitko ne priča o tome da nas EU prisiljava da prihvatimo zakon o strancima, prema kojem bi stranci s radnom dozvolom u Hrvatskoj nakon pet godina automatski dobili državljanstvo. Šta to znači za nas? To znači da ćemo za trideset godina imati isti problem sa strancima kao Francuzi, Englezi, Nizozemci i dr., a to im je i bio cilj, samo što mi nismo imali kolonije i nismo trebali udomiti «izdajnike» vlastitog naroda, kao oni i ni po čemu nismo zavrijedili takvu sudbinu, ali će prihvaćanje ovoga zakona imati za posljedicu to da će Hrvati 2050. godine biti manjina u Hrvatskoj.

Ja jesam za EU, (da možemo parirati SAD-u, Rusiji, Kini i Indiji) ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti i pokvareni političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini, dopremili u EU i da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Kakva je to politika koja EU ne štiti carinama i ostalim sredstvima od nelojalne konkurencije? Takovom politikom su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno prerađivačku industriju, tešku metalurgiju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci «od ve do ve», već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka). Prema najnovijem prijedlogu Svjetske banke u Hrvatskoj bi se radni vijek trebao produžiti do 68. godina starosti za muškarce i 65. godina za žene. Pa što to odmah ne produžimo do 88 godina za jedne i druge i ukinemo mirovinski fond jer ćemo tako i tako raditi do smrti. Ja ču npr. sa 68 godina starosti, ako poživim imati 50. godina radnog staža. Gdje je moj novac koji ču ulagati 50 godina? Završio je u nekim tuđim džepovima. Neki su bili promućurni i dobili (čitaj kupili) mirovine sa 25 godina starosti i sada se smiju starim budalama, koje još uvijek rade, dok su istovremeno burze pune mladih ljudi, koji bi mogli dati na poslu puno više od radnika starijih od 60 godina.

Politika EU je politika «rezanje grane na kojoj sjede» i kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati «Oktobarska» ili «Francuska» revolucija nije bitno ali to je s ovakvom politikom EU neminovno. To ne tvrdim samo ja. Koliko sam čuo u Njemačkoj postoji nekoliko studija koje tvrde to isto.

Uvjeravaju nas da je «kapitalizam» najbolji društveni poredak. Pa zar «socijalizam» nije bio idealno zamišljen, ali je propao radi pohlepe vlastodržaca, koji su na kraju u pravilu postali diktatori. Ako je «kapitalizam» tako idealan zašto dolazi do kriza tako velikih razmjera? Očito je i njega vrijeme pregazilo. Vjerojatno iz istih razloga kao i «socijalizam», samo što su u socijalizmu radnici trpjeli diktaturu vladara, a u kapitalizmu trpe diktaturu «kapitala» ili bolje rečeno diktaturu vlasnika kapitala, dok im država i političari u tome daju podršku (zato što su kapitalisti i političari jedne te iste osobe). I kod nas polako dolazi do toga da se kapitalisti počinju baviti politikom, s veoma velikim ambicijama (Kerum). Zar je njihov cilj pomoći radniku ili možda povećati svoje bogatstvo. Naravno da im je njihovo bogatstvo na prvom mjestu, a najsretniji bi bili da radnici rade kao u Kini za 1 dolar dnevno, po šesnaest sati dnevno, bez praznika, godišnjeg odmora, bez prava na bolovanje, bez mirovine, bez ikakvog ugovora i ako kapitalisti zauzmu vodeće političke pozicije u državi, takova sudbina nam ne gine. Međutim cijena rada neće spriječiti krize. Krizu može spriječiti samo raspodjela dobiti. Da budem jasniji i da bi svi mogli razumjeti o čemu pišem stvar ču pokušati objasniti na slijedeći način. Još je Marks rekao da vrijednost ima samo ono što u sebi sadrži uloženi ljudski rad. Dakle, kada bi svi radnici u svijetu, kao plaču dobili ono što su stvarno zaradili, onda bi ti radnici imali dovoljno novca da kupe sve što se proizvede. Međutim, radnici ne dobiju sve što su zaradili. Vlasnici tvrtki dio radničke zarade uzmu za sebe, a taj novac investiraju u zemlju (koja po Marksu nema vrijednost, jer ju je stvorio dragi Bog), pa dio proizvedene robe ostane na tržištu neprodan. Kroz godine se količina robe na rtžištu nagomila do tih razmjera da robu više ne treba proizvoditi, dok se stare zalihe ne prodaju. Kako vlasnici tvornica u tom momentu imaju što prodavati, a nemaju potrebe proizvoditi, daju radnicima otkaze, a ovi pak na burzi imaju smanjena primanja, pa se roba sa zaliha prodaje još sporije. I tada nastaju ekonomske krize, koje su u povijesti obično završavale ratovima. Da li će ova sadašnja kriza završiti također nekim svjetskim ratom, u kojem bi se masa dobara uništilo, što bi imalo za posljedicu, kao i u dosadašnjim ratovima, oživljavanje privrede, to ćemo još vidjeti.