Nova Politika

13.10.2009., utorak

HRVATSKA U EU - Da ili Ne ? 4. dio

Piše: anonymous, dana 03.07.2009.



Bogataše iz EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno sa otocima. Industrija ih ne zanima, pa imaju tvornice u svom vlasništvu u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskim, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Ako zatvorimo brodogradilišta, automatski će propasti i tisuće kooperanata, koji rade za brodogradilišta, a možemo zatvoriti i fakultet brodogradnje, jer što će nam takav kadar (i takvi profesori i takav fakultet), ako nemamo brodogradilišta. Ili ćemo možda školovati mlade ljude na tom fakultetu, da bi išli raditi u Koreju ili Kinu? Kad smo već kod slobodnog tržišta da kažem i to da je teorija slobodnog tržišta, «da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, odnosno pozitivno poslovati, treba propasti». Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake samo su neke jednakije, Ornel), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo «žrtvovala» preko tisuću petsto milijardi USD. Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD godišnje, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više, a jednom kad zatvorimo brodogradilišta i kada se kadrovi rasprše, više ih nitko neće skupiti. Pogledajte što se dogodilo s našim prestižnim tvrtkama «Prvomajska» i «Jedinstvo», a u zadnje vrijeme i «Pliva»-om. Stručnjaci iz tih tvornica su se raspršili doslovce po cijelom svijetu i da bi se sada podigle takove tvornice s takvim stručnjacima trebalo bi dvadeset godina. Tako će biti i sa brodogradilištima. U drugom redu brodogradilište «Uljanik» u Puli i brodogradilište «Leda» na Korčuli su dokaz da brodogradilišta mogu poslovati pozitivno ali pod uvjetom da ih ne vode politički podobni kadrovi, koji peru novac za svoje stranke, već sposobni ljudi, kojima je interes prosperitet i opstojnost tvrtke za koju rade.

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan i neizmjerno tužan. Mogu ovo pismo poslati i u novine, na radio ili televiziju ali one ga neće objaviti, jer su sve novine radija i televizije nadzirani. Pokušao sam na internetu kritizirati EU, nakon tri dana moje računalo je na internetu zblokirano i moji komentari više nisu izlazili.

Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio «dječji vrtić». Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje i o nikome ne ovisi, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koje je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku «svetinja».

Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali, da ako im otvorimo vrata, da ćemo u Hrvatskoj imati kamatu, istu kao i u njihovim matičnim državama. Kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%. Da imamo pravu vladu, sada bi im rekli da kamata mora biti ista , kao u njihovim matičnim državama ili ćemo banke nacionalizirati. I kako da naši proizvodi pod tim uvjetima konkuriraju zapadnima kada oni imaju manju kamatu, poticaje i masu drugih pogodnosti, koje naši proizvođači nemaju. Kada su strane banke konačno ušle u Hrvatsku obećavale su poslovnim subjektima, koji pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet obavljati besplatno. No, naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim nostrodontom, koji treba ukinuti, (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu, a upravo bi tom svijetu trebao SDK, koji je uspješno kontrolirao sve u državi i znamo kada je to radio SDK, da se nije dešavalo da se ne plaćaju porezi i doprinosi na plaće, što je danas veoma učestalo, da je bilo puno manje kriminala i nepravilnosti u radu tvrtki nego danas), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta (SDK je imao provizije u promilima, a danas se provizije u bankama na malim iznosima obračunavaju sa 5 i više %. (Transakciju podizanja novca na bankomatu naplaćuju 4%). U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak «ganjati» par godina. Poznat mi je slučaj u jednoj banci, kada su jednoj našoj uspješnoj tvrtci (koja je imala fenomenalan ugovor sa Amerikancima, gdje je bilo osigurano tržište i naplata) odbili kredit za nove strojeve. Predsjedniku kreditnog odbora Talijanu je na upit «Zašto?» vjerojatno brzopleto izletjelo : «Oni konkuriraju Talijanima». Time je sve rečeno.
Znam da nam država nije «bajna i sjajna», da imamo puno nesređenih stvari, od zakona, sudstva, mita, korupcije, kriminala. Ali pogledajte taj zapad koji nam «trlja nos». Alkoholizam, droga, kriminal, prostitucija, pedofilija i ubojstva na zapadu su svakodnevica, koja se sve više seli k nama. Mito i korupcija na nižim nivoima su kod njih sigurno manji nego kod nas, ali na višem nivou su ravni nama, a po količinama isplaćenih provizija nas višestruko nadmašuju, samo što to oni rade perfidnije i u «rukavicama». Sjetite se da je direktor «SIMENS»-a osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu jer je dokazano da je podijelio milijune i milijune EUR-a za korupciju i mito. Sjetite se američkog proizvođača aviona «LOKID», zatim afere «EVRON», pa zadnja pljačka teška 65 milijardi USD ( za koju je Madoff dobio 150 godina zatvora), zatim švedskog proizvođača aviona «GRIPEN» ili najnovije afere s oklopnjacima «PATRIA». Austrijanci tvrde da nikada nisu imali toliko kriminala kao kada su ušli u EU, a o tranzicijskim zemljama da i ne pričamo. Kod nas je situacija otprilike «što dalje to gore». Od drugog svjetskog rata pa sve do domovinskog rata, sve zajedno nije bilo toliko pljački, koliko sada imamo pljački u mjesec dana. Međutim, naši dužnosnici se pozivaju na neke čudne statističke izvještaje koji govore nešto drugo, a znamo one šaljive definicije, koje su u stvari istinite, a koje kažu da je statistika «točan zbroj netočnih podataka» ili « da je statistika kao zgodna žena na plaži: što hoće to pokaže, a što neće to sakrije».

Do kuda ide pohlepa i glad za novcem tog «demokratskog, pobožnog i bogobojaznog zapada», najbolje govori podatak da afrički emigranti, koji brodovima «na crno» dolaze u Italiju, završavaju na plantažama povrća kao robovi, koji rade i žive u krajnje neljudskim uvjetima, a kada im trebaju isplatiti nadnicu za rad, tada nestaju, da bi ih nakon nekog vremena pronalazili ubijene i pokopane na pustopoljinama, u škrapama ili da ih nikad ne pronađu.

Naša vlada je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pred pristupnim ugovorima s EU potpisala Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, a time je u stvari potpisala da će otvoriti naše tržište Evropskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku «kraljicu» i «topove». Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok je protivnik Karpov i zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući «na tanki led» i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju sa Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, iz Haga nas pritišću za topničke dnevnike (da li su tražili Srbiju topničke dnevnike za granatiranje Vukovara, kada su sudili Šljivančaninu, Radiču i Mrkšiču?), sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći «na koljenima» bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo izvući će «asa» iz rukava, a to je da će «preko noći» zatražiti povrat svih dugova, a to je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na traktore, zemlju i rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od njih već imamo ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, industriji i trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga. Prošle godine, naš premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu «malu obitelj» dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u «velikoj obitelji» EU treba raditi reda? Zašto sam ne napravi reda? Vjerojatno zato što su mito, korupcija i kriminal uzeli toliko maha da nam sada treba jedan Eliot Nes da dovede situaciju u normalu, a on to zasigurno nije.

Nadalje, mnogi «besplatni» programi EU su izmišljeni za to da pripreme «teren» za dan «D», a u stvari se sve svodi na onu narodnu «na mostu dobio, na čupriji izgubio» ili na igru sa «šibicarom», kada vam najprije dade deset EUR-a, da bi vam slijedećeg momenta uzeo sto EUR-a. Npr. program po kojem «emisari» EU uče naše «lumene», kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori? Zašto nam besplatno na svojim «prestižnim» fakultetima školuju naše najbolje studente? Zato da im «napumpaju» glavu sa svojom politikom i ideologijom, da bi sutra imali svoje ljude na ključnim pozicijama. Pa o toj metodi je još u «Načertanijama» pisao davne 1846 godine Ilija Garašanin u dijelu gdje opisuje da Srbija treba besplatno školovati «nadarenu mladež» iz Bugarske i BiH, koju će pridobiti na svoju strani i koji će povratkom u svoju domovinu raditi za «srpsku stvar». Putovao sam sa jednim studentom prije nekog vremena iz Praga, koji je kao najbolji student na našem fakultetu dobio besplatno mjesec dana seminar (U Pragu), na kojem su bili predavači eminentni profesori iz prestižnih američkih fakulteta. U mjesec dana koliko je bio na seminaru toliko su mu "napumpali" glavu Amerikom da je sedam sati pričao samo o Americi. Dobio sam dojam da je tog časa bio spreman dati cijelu Hrvatsku u zamjenu za Američku putovnicu.

Bojim se da smo ovoga časa već «zaglibili» preduboko i ako se kojim slučajem odlučimo ne ući u EU, to će nas, uvjeren sam, koštati najmanje pola Hrvatske. Pitam se zašto naša vlada nije najprije (davne 1991. godine) dala na referendum prijedlog ulaska u EU, a ne sada. Sada će nas staviti pred «svršeni čin» i reći, «nismo imali drugog izbora», što će imati za posljedicu niz protesta, a da su davne 1991. godine, dok je euforija za EU bila na visokom nivou, dali prijedlog na referendum, vjerujem da bi tada za ulazak u EU glasovalo 90% stanovnika.

Prije točno 100 godina 1909. godine A.G. Matoš je napisao «Jer Hrvatsku mi moju objesiše,/ Ko lopova, dok njeno ime briše/ Za volju ne znam kome, žbir uzama». Da je Matoš kojim slučajem danas živ vjerojatno bi napisao «Jer Hrvatsku mi moju domaći izdajnici raščerupaše, strancima je prodadoše, u dugovima je na križ ko Isusa raspeše i time djeci, djece svoje, budućnost u blagostanju osiguraše». Da, upravo tako, najprije je bila pretvorba, bolje rečeno pljačka stoljeća, zatim zaduživanje, pa između mnogih zaduživanja, rasprodaja, pa ulazak u NATO pakt, koji će nas koštati prema riječima pokojnog generala Basarca 20 milijardi $, pa ponovo zaduživanje za 750 milijuna € radi reprogramiranja dugova i krpanja rupa uz «odličnu» kamatu kako kaže ministar Šuker od 6%, što dokazuje da investitori još uvijek imaju povjerenje u RH, dok su vani normalno krediti s 3% kamatom, pa je jasno da su se investitori u stvari polakomili, pa se lako može dogoditi da će na kraju «Lijepa naša» na bubanj po cijeni od 1€, s time da kupac preuzme sve dugove. I što će onda ostati od Hrvatske? Vjerojatno ni ime. Paveliću zamjeramo što je dao Talijanima Istru i Primorje s otocima sve do Zadra, a sadašnjoj vladi ne zamjeramo što u ruke EU predaje cijelu Hrvatsku. Pitam se kakove mi to političare imamo? Poslije posljednjih izbora od svih političara čini mi se da je najpoštenija bila kandidatkinja za gradonačelnika (mislim u Solinu), bivša prostitutka i porno glumica, koja je imala slogan «Ja barem prodajem svoje». Da današnji političari prodaju svoje, ili bar ono što su stvorili ne bih ništa rekao, ali oni prodaju ono po čemu stalno pljuju, što je stvoreno u «trulom komunizmu» od 1945 do 1990. godine, ali to neće trajati u nedogled. Svemu dođe kraj. Ostao je još HEP, brodogradilišta i par firmi za prodaju. A što poslije toga? Ostat će dugovi, jad, tuga, čemer i gladni puk.
Davne 1975 godine veliki domoljub i emigrant, kasnije od strane UDBE likvidiran, Bruno Bušić, imao je viziju današnje Hrvatske. Kada pročitate njegov tekst, počet ćete ga više cijeniti. Citiram:

U jednom od tekstova iz 1975. godine Bruno Bušić je napisao:
„ Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako...“
„ No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tad spasiti od nas samih?...“
Završetak citata.

O jeziku u Hrvatskoj da i ne govorimo. Od 1990, pa do danas, dakle za 18 godina, koliko traje «ulizivanje» EU u našem svakodnevnom govoru koristimo više engleskih riječi, nego što Srbi imaju u svom jeziku turcizma, iako su Srbi bili pod Turcima 500 godina.
Neki dan sam čuo na radiju vijest da je u Hrvatskom saboru nakon dugotrajne borbe Ivan Kukuljević Sakcinski konačno 1843. godine prvi puta održao govor na Hrvatskom jeziku. Čini mi se da ćemo kroz par godina u saboru poslije latinskog, talijanskog, njemačkog, mađarskog i Hrvatskog progovoriti za koji dan Engleski.
Mogao bih se ovako «jadati» u nedogled i trošiti Vaše dragocjeno vrijeme. Možda ćete se pitati zašto pišem ovo pismo. Pa zato što sam jadan i nemoćan, kao i tisuće drugih, da nešto promijenim, a vidim gdje smo, kuda idemo s ovakvom politikom (iako su mnogi ugovori potpisani i morat će ih poštivati svatko, tko dođe na vlast) i gdje ćemo završiti.

Prije nekoliko godina Turska je napravila veliki zaokret u politici, samo zato što je narodu dojadila politika najvećih, koji su se smjenjivali na vlasti, a u biti za narod je uvijek ostajalo sve isto. Dolaskom na vlast malih stranaka Turska je napravila veliki skok. Nekada u Tursku niste mogli ući s kamionom da cariniku ne date 20-40 € mita (u protivnom vas je vratio uz obrazloženje da vam papiri nisu u redu), dok će vas danas prijaviti za pokušaj mita, ukoliko vam dokumentacija nije u redu pa želite problem riješiti na način da cariniku gurnete u džep 100 €, a pogledajte naše carinike. S ispod prosječnom plaćom voze luksuzne aute, imaju kuće, vikendice i puno toga što se ne vidi.

Kakvo nam je sudstvo pokazuju najnovija ispitivanja javnog mijenja, gdje je gosp. Petrović iznio podatak da je upravo sudstvo najkorumpiranije. No nisu za sve krivi suci. Ponešto krivnje ima i u našim zakonima. Naime zakoni nam se neprestano mijenjaju (dok u Velikoj Britaniji imate zakone, koji se nisu mijenjali 200 godina), što ima dalekosežne posljedice. Najgori zakoni su oni koji se donose po hitnom postupku. Svojevremeno je moj pravnik u bivšoj tvrtci trebao napisati neki pravilni, koji mjesecima nije završio. Ljutit što to nije gotovo, rekao sam mu da ako ga on ne može napisati da ču ga ja napisati za 15 dana. Na to mi je on odgovorio: «Znaš, mogu ga i ja napisati za 15 dana, ali ja taj pravilnik moram napisati tako da kada mi odgovara, da ga mogu tumačiti na jedan način, a kada mi ne odgovara, da ga mogu tumačiti na drugi način. Tada sam shvatio da su pravnici najveći muljatori i da su nam zakoni pisani upravo na taj način, što potvrđuje činjenica da nam sudski sporovi traju godinama (pa čak i 20 i više godina) i u slučajevima, kada je sve jasno. Osobno imam slučaj da je na mene naletio automobil koji se je kretao iza mene, a spor nisam dobio jer je otišao u zastaru. Gospodin, koji je naletio na mene bio je policajac, tako da je čak i sudski vještak na sudu pričao nebuloze, kojima ne bi povjerovalo ni dijete u prvom razredu osnovne škole. Primjer br. II. Jedan odvjetnik se na osnovu darovnog ugovora (ovjerenog u Njemačkoj) upisao u katastar u RH, iako «darovatelj» nije bio vlasnik zemlje, niti nasljednik, niti je imao bilo kakove veze sa spornim zemljištem. Vlasnik zemljišta diže tužbu, odvjetnik u međuvremenu umire, a njegov nasljednik se u 12 (!!!) godina niti jednom ne odaziva na sud, a privesti ga je nemoguće, jer živi u Italiji. Stvarni vlasnik zemljišta ne može ništa sa zemljištem napraviti (prodati, graditi i sl.) dok traje sudski spor. Presuda još nije donesena i za očekivati je da će to potrajati još 12 godina.

Kada smo već kod zakona i kada ih usklađujemo (prepisujemo) sa zakonima EU, zašto ne prepišemo neke zakone iz SAD-a, poglavito zakone u vezi razbojstava, pljački i ubojstava, a u vezi droge zakone iz recimo Saudiske Arabije ili Irana, što bi u kratkom roku riješilo probleme mnogih poštenih građana.
Prijevare u našem društvu «cvjetaju». I kada se na sudu sve dokaže, počinitelj kaznenog djela za prijevaru od desetak milijuna kuna dobije 2-3 godine zatvora. Mislim da bi za taj novac, koji većina radnika ne može zaraditi za cijeli život mnogi rado išli 2 – 3 godine u zatvor. Takav zakon samo potiče kriminal. Toj pošasti se može doskočiti na jednostavan način. Jednostavno za prevarante treba primijeniti ono što država primjenjuje na građanima za recimo prekršaje u saobraćaju. Kada napravite saobraćajni prekršaj u kazni piše npr. 600 kn ili tri dana zatvora, a u zatvoru ćete raditi betonske kvadre ili nešto slično. E pa kada je tako, zašto prevarant, koji je nekoga prevario za recimo 100.000 kn. ne bi dobio 500 radnih dana zatvora, a država oštećenome svaki mjesec isplaćivala prevarantov zarađen novac u zatvoru. Na kraju bi se obračunale zakonske zatezne kamate, pa bi i njih odradio na isti način. Kako šećer dolazi na kraju, trošak smještaja, prehrane i čuvanja prevarant bi po istom ključu još morao odraditi državi. Neki bi na taj način bili osuđeni na doživotni zatvor, odnosno na doživotno odrađivanje svojih kaznenih djela. Uvjeren sam da bi prijevare, pljačke i slična kaznena djela uz primjenu ovakvog zakona, bile iskorijenjene u veoma kratkom roku. Međutim naše državno odvjetništvo, sudovi i Zakoni imaju neke čudne kriterije. Najprije se građane poziva da prijavljuju mito, korupciju i ini kriminal, a kada to ovi naprave onda mjesto da ih država zaštiti (pa čak i nagradi), oni za nagradu dobivaju u pravilu otkaz, pa onda godinama vode sudske sporove. Da su ostali bez egzistencije, da radi toga ne spavaju noćima i da obično uslijed takvog stanja obole, to nije nikoga briga. Nije nikoga briga da se u državnim tvrtkama krade na očigled, da oni koji hoće uvesti reda bivaju pretučeni za «opomenu» (Rađenović) da se ne dira u «nedodirljive», isto kao i one koji o tome nešto pišu (Miljuš). To je ujedno i razlog zašto neću potpisati ovaj tekst, jer ču se sasvim sigurno mnogima zamjeriti.

Nije nikoga briga da objekt kao što je muzej suvremene umjetnosti već košta duplo više od troškovnika, a da nije ni blizu završetka. Kada bude gotov mogu mu slobodno dati ime «Muzej suvremenog lopovluka». To svi vide ali nitko ništa ne poduzima, pa se stiče dojam da u tom dilu imaju svi koristi, a kada su svi zadovoljni, čemu onda nešto poduzimati.

U ovo krizno vrijeme polažemo velike nade u turizam i to nam je sada slamka za koju se lovimo da nas spasi, a ja mislim da nas spasiti može samo dragi Bog. Naime, 95% hotela smo prodali strancima. Hoteli za svoje potrebe kupuju stranu robu. Tu i tamo ima nešto Hrvatskog. Dobit odlazi u inozemstvo. Gosti u kampovima donose sve sa sobom. Kupuju samo svježi kruh. Imao sam prilike vidjeti kako su dva Nijemca (umirovljenici, koji su u kampu od proljeća do jeseni), svakih 14 dana idu sa dva kombija u Sloveniju po svježe meso za cijelo društvo. Svaki od njih doveze po 600 – 700 kg mesa i to onda u kampu mesare. A ja naivac ponio prijatelju u Njemačku pršut, koji je završio u kontejneru za smeće, jer je uvoz mesa, mesnih prerađevina i.t.d. zabranjen u zemlje EU. Pitao sam jednoga Čeha, koji je u kombiju uvezao 20 gajbi piva, da li je naša piva toliko loša da je ne može piti. Ne, rekao je da je skupa. Na moru piva u restoranu košta 12 – 15 kn. Pa i kod njih u centru Praga i na Hračanima piva košta 24 kune, pa je nitko ne nosi sa sobom. Ja mislim da to što su za njih Vaclavske namjesti i Hračani za nas je naše more i takve goste, iza kojih imamo samo hrpu smeća ne trebamo. Onda je bolje da ih je manje i da nam ne prljaju kampove i more. Pitam se kakve upute imaju naši carinici i da li oni uopće turistima otvore auto? Sjetite se situacije od 1992-1995, dakle vrijeme najžešćeg rata, dok su se u Hrvatskoj mogli turisti (bolje rečeno avanturisti) nabrojiti na prste. Prihod od turizma ravan nuli i Hrvatska radi toga nije propala. Iz toga se dade zaključiti da turizam nije grana od ključne važnosti za opstanak privrede. Kako sada možemo očekivati od tog istog turizma da izvuče državu iz recesije?

Nadam se da i mi želimo da živimo bolje, da imamo bolje zdravstvo, besplatno školstvo, da nam umirovljenici ne kopaju po kantama za smeće, da jednom riječju živimo bolje, jer sada živimo gore nego prije 70 godina. Možda ćete se ovoj posljednjoj rečenici nasmijati i reći «Tko je prije 70 godina vozio auto?» ali da bi napravili pravu usporedbu budite svjesni da je u ono vrijeme prosječni muškarac imao završena četiri razreda osnovne škole (danas srednju školu), da je u to vrijeme radio samo muž, dok je supruga u podstanarskom stanu odgajala 6-7 djece. Kako su živjeli? Jadno. Preko tjedna su jeli krumpir, grah, tijesto, a jedino su nedjeljom ili za neki veliki svetac jeli malo mesa. No preživjeli su s jednom radničkom plaćom, bez dječjeg dodatka, bez socijalne pomoći, bez Karitasa. Pitam Vas da li bi danas jedan radnik, koji radi negdje u tvornici za 3.000 kn., kojemu supruga ne radi, koji bi imao sedmero djece i koji bi bio podstanar mogao preživjeti s tim prihodom? Dok plati stan i režije ostalo bi im za preživjeti 5,55 kn. dnevno (3.000 – 1.500 stan i režije = 1.500: 30 dana = 50 kn dnevno za sve ukupno : 9 članova obitelji = 5,55 kn po članu obitelji) po članu obitelji s time da s tim novcem moraju platiti hranu, izlaske, oblačenje, higijenu i.t.d. Mislim da s tim novcem ne bi preživio ni najbolji iluzionist Dejvid Koperfild. Standard o kojem danas pričamo je umjetan. U prvom redu jer se temelji na kreditima, a u drugom redu zato što danas u 95% slučajeva rade i supruge, a prosječna obitelj ima jedno ili dvoje djece.

Pitam se kuda nas ta i takova Europa vodi i gdje i kako ćemo završiti. Od društvenih poredaka, do sada smo imali robovlasničko društvo, zatim feudalizam, pa kapitalizam, a neki su imali i socijalizam (iako ne u onom obliku, kako je zamišljen), a prema svemu sudeći dolazimo na početak i ponovo nas čeka robovlasničko uređenje, samo sada u jednom perfidnijem obliku. Dakle, čeka nas suvremeno robovlasničko uređenje. To su mi u razgovoru potvrdili mnogi visoko obrazovani ljudi, ali oni se boje svoje mišljenje javno iznijeti jer ih je strah za svoju egzistenciju ili što narod kaže «Boje se da će pasti u nemilost». Tu i tamo nekima nešto «pobjegne». Na primjer u TV emisiji na RTL-u, kada je Goran Ivanišević proveo jedan dan sa smetlarima, na spomen smetlara o našem ulasku u EU, njegov komentar je bio «Ma biži, Evropa će nas satrt». Voditelj poljoprivredne emisije na HRT-u je izrazio svoju skepsu o budućnosti naših seljaka u EU riječima «Samo da onda ne bi bilo da to nije ono što smo željeli».

Zato, dragi moji ako do glasanja uopće dođe, razmislite da li želite ono što Vam EU donosi. Prije nego odlučite, raspitajte se, nemojte vjerovati slikama političara sa širokim smiješkom, laskavoj propagandi političara, koja će Vas zasipati sa malih ekrana, đambo plakata, oglasa u novinama i radijskih reklama. Nazovite prijatelje koji žive i rade u EU, popričajte sa turistima na moru, informirajte se iz prve ruke, pa tek onda odlučite, jer jednom kad uđemo u EU povratka nema. Naime do sada nitko nikada nije ni spomenuo pod kojim uvjetima članica EU može izići iz tog saveza država. Razmislite dobro. Nije nam bila dobra Ausrougarska. Nije nam bila dobra Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nije nam bila dobra Jugoslavija na čelu sa Titom. Prolilo se mnogo krvi da konačno imamo ono što smo željeli stoljećima: Samostalnu, nezavisnu Republiku Hrvatsku. I sada nakon svega par godina samostalnosti hrlimo ponovo u neki savez u kojem ćemo (s obzirom na veličinu i ugled) igrati sporednu ili nikakvu ulogu. Zašto mislimo da će nam u tom savezu biti bolje, nego u dosadašnjim savezima? Znam mnoge iz Republike Češke i Slovenije, koji su jedva čekali da uđu u EU, a sada proklinju dan kada su ušli u EU. Bojim se da će se to i nama dogoditi i da ćemo se nakon deset godina s nostalgijom sjećati « Kako je bilo lijepo kada smo imali svoju samostanu i «demokratsku» Republiku Hrvatsku».
Možda bi mjesto «idemo dalje», sada trebalo «malo stati na loptu», okrenuti se oko sebe, utvrditi koja je prava strana, kako nam se ne bi dogodilo da si zabijemo «autogol».

Poslije svih pljački, lopovluka i kriminala, toplo se nadam da će doći i taj dan da će «neki» nuditi «Kraljevstvo za konja» da pobjegnu (prvenstveno mislim na EU, jer će upravo kod njih pući «najslabija karika»), kako bi spasili vlastitu glavu, ali kako je kugla zemaljska postala jedno globalno selo mislim da će im za bijeg u sigurnost trebati «Space shuttle» ili «Discovery».

Dobro razmislite o svemu gore rečenom, a kada budete glasovali (ako budete uopće imali priliku glasovati za ili protiv ulaska EU) dobro odvagnite obadvije strane (a možda bi bilo dobro još malo i sačekati), a dotle, kako reče velečasni: Molite se Bogu kako bi «Lijepa naša, ostala lijepa i naša», jer nas od svega gore rečenog još samo dragi Bog može spasiti.
- 02:03 - Komentari (16) - Isprintaj - Zasebno

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2016 (1)
Lipanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (15)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (6)
Lipanj 2011 (9)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (10)
Veljača 2011 (6)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (6)
Svibanj 2010 (3)

Opis bloga

Linkovi

Narode probudi se!

Tekstovi